Rade Vujisic

Bas tako. Da bismo napisali knjigu o nasem bratstvu, sto nam je bila i zelja i obaveza, valjalo se odreci dosta slobodnog vremena, prikupiti dosta snage i uhvatit se u kostac sa ne bas malim i lakim poslom oko istrazivanja i priklupljanja gradje neophodne da bi se mogla "kovati" primjerna knjiga kakva odgovara nasemu plemenu. Trebalo je zagristi krupan zalogaj i poci na dug put u traganjima za starevinama koje su zarastale i topile se u vremenu preko cetiri stotine godina. je bila 1574. godina kada je nas rodonacelnik Bogic doselio u Moracu i okucario se Petrovoj Ravni. Davno je bilo 1584. godine kada se nas predak Dobrija poginuo u odbrani Manastira Moraca od Turaka.
Davno, davno i davno!
Valjalo je "ceprkati" i to poduze vremena da bi se produzila sjecanja kod starih i najstarijih pamtisa, tragati po pisanim svjedocanstvima, sve to objedinjavati, "kalemiti" da bi se izaslo na pravi trag, dokazalo, da bi se dobila istina koliko je moguce, da bi se tim istrazivanjima stavila "rampa" zaboravu, da bi se prokrcio put utemeljenju istine o nasem bratstvu, njegovom razvoju, migraciji, zivotu. Traganja su, cini nam se ipak bila uspjesna. Uspjeli smo da povezemo niti u mnogome isprekidane i izgubljene sa nasim precima, da dokucimo saznanja izmakla i vise od dva vijeka, da "otmemo" veliko "blago" skoro u zadnjem trenu.

Poslednji tragovi spoznaje o nasem bratstvu dosezu tek do pocetka 19 vijeka tj. 1809. godine kada su moracki junaci posli u susret (paradu) Karadjordju na Sjenicku i Pestersku visoravan sa kojega susreta su donijeli slavu sebi i svojim pokoljenjima. Sa zadovoljstvom smo trazili umnije ljude i pamtise, da od njih saznamo stogod, jer su riznice pamtisa, o nasim precima, o nama bivale sve oskudnije. Poslednja dva vijeka, uz pomoc mudrih ljudi i pisanih dokaza, nadamo se da smo ipak uspjeli oslikati zivot na ovim prostorima. No, koliko god smo se trudili da nadjemo sve dokaze prenosene sa koljena na koljeno, nijesmo se smjeli osloniti na tacnost mnogih verzija. Zato smo se opredijelili da idemo, takoreci, od kuce do kuce. Da licno razgovaramo sa svakim pojedincem, da kazemo o sebi i o svojima. Sa zadovoljstvom isticemo da je nasa ideja o pisanju ove knjige, naisla na veliko razumijevanje i podrsku i prihvacena sa zadovoljstvom, sto je i doprinjelo da su se svi rodjaci stavili na ispomoc u pruzanju neophodnih podataka. Mali broj je bio onih koji su bili lezerniji i sporiji, i to uglavnom mladji rodjaci. Trudili smo se da ne izostavimo ni najmanji detalj koji je bio vrijedan paznje, a govori o nama,zivotu, tradiciji. Vrlo odgovorno su kazivali o nasim ratnicima-vojnicima oficirima, barjaktarima, perjanicima, kao i o istaknutim licnostima i skolovanim ljdima i ljudima radnickog zanimanja. Trudili smo se da na isti nacin i istim rijecima kazujemo o nasim bratstvenicima koji su polozili zivot u ratovima i turskim bojevima, kao i u balkanskim, prvom i drugom svjetskom ratu, bez obzira na politicku i stranacku opredijeljenost. Svi su oni nama dragi rodjaci, nasa krv, nasa dusa. Nijesmo zaboravili na nase golootocke stradalnike, kao ni na nase najmladje zrtve rata 1991-1992. godine. Neka im je svima slava i hvala. Bicemo zadovoljni ako ova nasa knjiga bude posluzila nasim sljedbenicima za nova istrazivanja i prosirivanja znanja o nasem bratstvu u novim izdanju. Bili bismo nepravedni kada se ne bi zahvalili nasim dragim rodjacima koji su nam pruzili nesebicnu pomoc pri prikupljanju podataka za Rodoslov medju kojima su: Vidosava Vujisic-Sekularac, Radomir Sujov, Veljko i Dragomir Ivanov, Milutin Vojislavljev, Milivoje Mirkov, Dusan Jevremov, Radojica Novicin, Slobodan Ljubov I mnogi drugi. Najvece zadovoljstvo ce nam biti ako smo uspjeli da sa ovom knjigom otmemo od zaborava ono sto se ne bi smjelo zaboraviti: o nama, nasim precima. To bi nam bio i najljepsi dar pokoljenjima, a zahvalnica precima. Ovaj tekst cemo zavrsiti porukom:"Dje ja stadoh, ti produzi"!