Rade Vujisic

U vrijeme kada nije bilo radio aparata, televizora, bioskopa, pozorista, kada su ljudi bili primorani da se na posijelima i nocnim sjedjeljkama zabavljaju kako znaju i umiju: uz gusle, igranjem "koza", da se cikvaju, da prepricavaju razne price, da ih izmisljaju, da komponuju razna pjesme na koje im je licio svakodnevni zivot – nastale su ove price koje se sa pravom nazivaju: PRICE SA SJELA. U to vrijeme, iako ne bas tako davno, vrlina je bila izmisliti sto mastovitiju (masniju) pricu, koja je, vrlo cesto, bez obzira na njenu istinitost znala da vrlo ubjedljivo djeluje na slusaoce, da ih zanese do vjerovanja, pa su kao takve prenosene s koljena na koljeno i djelovale ne samo zabavno, nego i sugestivno. Tako su "iskovane" brojne price koje nazivamo "price sa sijela", jer im otuda vodi porijeklo, ali, na zalost, mnoge od njih su izgubljene, presle u zaborav, nestale.
Zato sam se potrudio da bar neke od njih zabiljezim, da ih otmem od zaborava, da ih spasim, da ih, onako kako sam ih cuo stavim na papir, jer nam vjerno oslikavaju zivot, doba u kojem su nastale.
Taj zivot na selu, koji se sada tesko moze zamisliti da je bio moguc pod takvim uslovima: u savardaku, kolibi, kuci, brvnari, uz svijecu – lojanicu, uz zublju luca, svitak – coricu, petrolejku, uz ognjiste bez stuje, kada se na prozorima mjesto stakla, razapinjala jagnjeca koza ili koza od zeca, kada se spavalo na sturama (asurama), na papratnoj prostirki, kukuruzovini – ipak je imao svoje odlike, tekao je.

Gusle su bile i ostale glavna spona razgovora i okupljanja ljudi. Uz njih se, ne samo zabavljalo i razgovaralo nego i mnogo mudrosti kazivalo. Da je tako govore nam mnogi pripjevi koji su imali razlicita znacenja: pohvale, pokude, ukore, ohrabrenja, poredjenja, osude, ismijavanja. Darovitih i ostroumnijih ljudi, razumije se, svako vrijeme je imalo, pa je otud i poticalo narodno stvaralastvo i to neprocjenjivo blogo koje nije valjano i u cjelosti iskorisceno.
U ovoj zbirci ipak cemo nesto od starevine izloziti. Istina, veoma malo – samo onoliko koliko sam uspio da dokucim, da "otmem" od nasih, da ne nose sa sobom na "onaj svijet". Grdna je steta sto nasi mnogi umni ljudi i ljudi od pera nijesu poklonili vise paznje ocuvanju narodnog stvaralastva i narodnih mudrosti. Vise su se bavili novim stvaralastvom, a sto je vec bilo svoreno zaboravljeno je i pohranjeno.
Istina je, da se covjek u poznim godinama sve vise vraca proslosti jer je osjeca kao dio sebe, ceprka po svojim starevinama, pipa, prisjeca se, trazi da dokuci makar i najmanji dio zivota koji je prohujao, da bi ga ostavio sledbenicima u naslestvo, da bi im docarao zivot svojih predaka, zivot proslog vremena. Takvo osjecanje se i kod mene probudilo. Istina, dosta kasno da nesto od cuvenoga zapamtim, zabiljezim i ukoricim.
Ovo sto sam uradio kap je vode u moru, ali, sto bi nas narod rekao: "Bolje ista, nego nista". Dobar dio ovoga je objavljen u brojnim listovima i casopisima, i to u "Pobjedi" dok je gajila rubriku "Crnom Gorom, putem i bespucem", "Nepoznate blizine", casopisu "Odzivi" i mnogim drugim, pod imenom ovog autora.