Rade Vujisic

Zelja mi je bila da prikupim gradju o Stitarici i da otrgnem od zaborava njenu bogatu proslost, zivot i obicaje. Koliko sam u tome uspio neka procijene citaoci. Prilazeci ovom poslu bio sam svjestan njegove obimnosti, tezine i odgovornosti. Posebno odgovornosti koju preuzimam. Na prostorima oblasti Stitarice prije sadasnjeg stanovnistva, zivjeli su i drugi narodi. Zato, iako se radi o hronici sela, trebalo je poznavati i njihovu proslost u sirim razmjerama. Prilikom pisanja ove knjige teskoce su se javljale, prije svega zato sto je pisanih dokumenata bilo malo ili nimalo, pogotovo o ranijim vremenima. Predanja, price, takodje su bili vrlo oskudni, jer je starija generacija, koja je predanje brizljivo cuvala skoro izumrla. Prikupljanje podataka i o sadasnjim stanovnicima sela bilo je otezano iz razloga sto su oni u znatnom broju raseljeni, ne samo po Jugoslaviji, vec i po cijelom svijetu. Prihvatio sam se ovoga posla svjestan svih teskoca, jer sam svim svojim bicem vezan za rodni kraj. Obavezala me je i potreba da se znamenita i burna proslost naseg kraja koliko je moguce zapise i tako otrgne od zaborava. Zapravo, osjecao sam se duznikom i usudio sam se da nesto zapisem o Stitarici. U toku mog rada na ovoj hronici, trudio sam se da razgovaram sa vise starijih ljudi i pamtisa, da bih zapisao sto vise njihovih sjecanja i onoga sto su culi od njihovih predaka, i zapamtili o svom kraju i ljudima.

Imao sam srece da cujem kazivanje jednog od najpoznatijih pamtisa iz Stitarice, Novaka Vukovica, koji je "zakacio" pune dvije decenije zivota iz 19. vijeka, zatim Milivoja Vukovica, Nikola Boskova Rakocevica,Vida Krgovica, Milovana Rubezica, Mijaila Vukovica, Djoka Rakocevica, i mnogih drugih koji su znali lijepo da pripovijedaju o svom kraju a svi rodjeni krajem 19. vijeka, i ratnika svih ratova koji su kazivali svoja sjecanja, i sjecanja koja su culi od svojih predaka, koja sam i prihvatio kao jedini pouzdani izvor, kojemu se, uslovno receno, mora vjerovati, jer drugih izvora i nema. Zalim sto nijesam mogao da nadjem pisanih izvora o Stitarici prije 1809. godine, sto bi blize odredilo njeno ime i stanovnistvo, odnosno od doseljenja Rakocevica iz Morace. Nakon ovog datuma, stoji jedna praznina, sem sto su prisutna sjecanja, price koju su prenosene sa koljena na koljeno, punih 15 decenija, da bi se, tek negdje oko 1875. godine, opet pojavila neka dosta stura verzija o dogadjaju koji se desio u Stitarici. Pa tako sve do 1886. godine, kada je oslobodjena od turaka. No, bez obzira na sve poteskoce trudio sam se da sto vise saznam i zapisem o nasem kraju. U nedostatku dokumenata, ja sam najvise koristio sjecanja. Prenosio sam ih na papir bas onako kako sam ih cuo od kazivaca. Trudio sam se da saznam ko su sve bili zitelji Stitarice. Odakle su se doselili, i njihovo dalje kretanje. I nadam se da sam u tom donekle uspio. Zabiljezio sam i migraciona kretanja, jer je poznato da su se, narocito u drugoj polovini 19. vijeka, brojna bratstva selila iz Crne Gore, Morace, Rovaca i Uskoka, u pravcu Raske oblasti, Metohije i dalje, pa su se, uzgredno, i neka od njih nakratko, zadrzavala, odnosno naseljavala u Stitarici, da bi odatle, nakon izvjesnog vremena odlazila dalje trazeci "srecnu" zemlju za svoje staniste. U svemu tome, moguce je i da neko bratstvo bude izostavljeno sto mi nije bila namjera. Posebno sam se trudio da vjernije prikazem period koji ja pamtim i za koji sam imao dokaze od savremenika toga doba. No, i tu je moguc previd koji ne treba uzeti za zlo. Jer, svako od kazivaca iznosio je svoje vidjenje dogadjaja gledano iz svoga ugla. Na kraju da kazem i to, da je sve ovo moglo biti i potpunije zabiljezeno sa vise dokumenata, prica. Ali, ja sam i pored najvece zelje, ucinio koliko sam mogao. Ostajem pri ubjedjenju da je bolje i losije nesto uraditi, nego ga ne uraditi nikako. Smatram velikim uspjehom ako ova moja knjiga bude podstrek za buduce istrazivace o Stitarici, bicu im zahvalan.