Rade Vujisic

Koliko god covjek imao zelju, koliko se god trudio, nikada nije uspio da realizuje sve svoje zamisli. Ja sam od malena, od majcina krila pa na ovamo, slusao i cuo bezbroj divnih prica, anegdota, legendi i drugih kazivanja, i onih koje su zasmijavale do suza, i onih drugih koje su zastrasujuce djelovale, da se kosa na glavi dizala od njih. Sto sam ih vise slusao, sve vise sam sticao zelju da ih zapamtim, da ih zabiljezim, da ih otrgnem od zaborava. Zato, posebno sam cijenio koje su znale i lijepo kazivale to narodno stvaralastvo, koje se prenosilo s koljena na koljeno, preko kojega se izrazavala ljubav, mrznja, tuga, veselost, moc, nemoc, vjera, nevjera, strah, hrabrost, mudrost, samopouzdanje, jednom recju slikovao zivot covjeka.
Zato sam, poodavno, poceo da se bavim biljezenjem ovog narodnog blaga, necu reci mnogo ako kazem nesto vise od tri decenije. Nijesam mogao zaboraviti, ako sam negdje cuo pricu ili legendu, a da je ne pribeljezim. Narocito sam "usledjivao" starije osobe, gdje se mudrost "krila", ne bih li saznao sto vise kazivanja iz ove oblasti, koja su nastajala, uglavnom: na selu, u zimskim vecerima, pored prijeklada, medju planinkama i cobanima, gdje je svakako bilo ostroumnih osoba i dobrih pamtisa.
Mnogo uvazenih osoba me zaduzilo sa svojim kazivanjima, pa nijesam u mogucnosti da svima pomenem ime i kazem hvala ponaosob, jer bi to bio poduzi spisak imena, a da se ne bih o nekog ogrijesio, zajednicki cu im uputiti duboku zahvalnost za blago koje sam, iz njihovog pamcenja pretocio u ovu knjigu.

Neka mi ne bude zamjereno, izuzetak cu napraviti prema mojoj majci Bojani, od koje sam i najvise cuo ovih kazivanja, za koja sam se trudio da ih otrgnem od zaborava. Pricala mi je ona: o zmajevima, o vilama, o vukodlacima, vjesticama, Medenom guvnu i Vilinim vodama, o madjijama i kojekakvim prikojasama, o zlim i pakosnim ljudima, losoj braci i slabim komsijama, i ko zna o cemu jos ne. Jer mnogo toga je ona cula i zapamtila u svojih osam i po decenija koliko je casno zivjela. Sve sam ja to slusao i "upijao" i poslednja prica koju mi je ispricala uoci smrtne ure bila je"Sedam pupoljaka".
Znam da nijesam ucinio mnogo na "otimanju" od zaborava ovog narodnog blaga, da je ovo samo kap vode u moru, ali bolje i ovoliko nego da bude i ovo pohranjeno kao i mnogo toga sto su pamtise odnijeli sa sobom u nepovrat.Pa, sto bi nas narod rekao: "Bolje ista, nego nista".
Nadam se da mi nece biti zamjereno sto sam bio "skrt" sa ovih nekoliko naslova prica i legendi. Da li cemo kasnije biti u mogucnosti da listu naslova prosirimo, vidjecemo. Ali, cinjenica je da nijesam uspio da realizujem sve svoje zamisli. Ostajem duzan sam sebi.